Otok Rab kulturne informacije
Grad Rab zasnovan je kao antički rimski municipij već u zadnjim desetljećima I. st. prije Krista, o čemu nam govori darovnica cara Oktavijana Augusta deset godina prije kraja stoljeća, kojom zidinama i kulama obdaruje već stasalu urbanu libumijsku i kolonijalnu zajodnicu. Grad se razvija uspješno. spretno i sretno kao jedini na istočnom Jadranu uz Salonu, glavni grad provincije Dalmacije, o ćemu svjedoći i naziv za vrijeme cara Septimija Severa 'Felix Arba' Postaje znaćajno ranokršćansko srediste. čiji su žitelji već na prijelazu iz III. u IV. st. između ostalih bili sv. Leo. sv. Marin. utemeljitelj Republike San Marino, te biskup Ticijan koji se početkom VI. st. navodi kao treći po redu u Dalmaciji na sinodama u Saloni.
Sve do XI. st. značajan je grad unutar bizantskog dalamtinskog ternata, a najveći procvat doživljava kao slobodna jadranska komuna od druge pol. XI.. te kroz XII. i XIII. stoljeće. Kroz ovo razdoblje priznaje naizmjence vlast hrvatskih valdara i Mletačke republike, koja ga od 1409. godine kupuje zajedno s cijelom Dalmacijom, upravljajući ovim podrućjem do svojega pada napoleonskim osvajanjem 1798. godine.
Nakon kratkotrajne francuske uprave i prve austnjske, sve do kraja Prvog svjetskog rata. u sklopu je austrijske provincije Dalmacije. Poslije dvogodišnje talijanske okupacije pripada Kraljevini Jugoslaviji, a nakon Drugog svjetskog rata matičnoj državi Hrvatskoj unutar južnoslavenske federacije. Od 1990. godine dio je Republike Hrvatsko.
Grad Rab - povijesna jezgra
Na mjestu današnjeg grada nalazilo se već razvijeno predrimsko libumijsko središte, vjerojatno iste urbano osnove koju je prihvatila i shodno čvrstim principima onovremene gradogradnje odredila rimska zajednica. Ovu osnovnu matricu s tri uzdužne ulice i nizom poprečnih stepeništa sačuvao je grad do danas, ali mu povijesnu sliku određuje u zrelom srednjem vijeku romanički stil koji se posebno očituje u sakralnim građevinama. te mu tako tri zvonika iz XII. st. i jedan naknadni barokni postaju svojevrsnim do simbola izrađenim znakom.
Pogled na grad s mora koje je kroz duga tisućljeća bilo jedini njegov prilaz, jedna je od najljepših jadranskih vizura u više nego skladnom i istovremeno impresivno atraktivnom spoju nenadmašnog prirodnog i kulturnog krajolika te nadahnutog graditeljstva u međusobnom nadopunjavanju i prožimanju. Unutar gusto izgrađenih insula gradskog tkiva tijekom duge povijesti izgrađeno je mnoštvo graditeljskih spomenika, od kojih pojedini svojom vrsnoćom i značajem prelaze lokalne, pa ćak i nacionalno okvire, a koje ćemo vam predstaviti u ovom sustavu informiranja o povijesnoj jezgri našega grada.
Utvrda sv.Kuzme i Damjana
Na obroncima Kamenjaka, na brdu sv. Damjana u Barbatu, vidljive su i danas impozantne ruševine koje su stoljećima zaokupljale maštu domaćih žitelja i znatiželjnih istraživača.
Do sada su se stručnjaci i istraživači različito i uglavnom netočno određivali prema datiranju ostataka ovoga povijesnog sklopa te su ih navodili kao ranosrednjovjekovne, predromaničke ili pak zrelo srednjovjekovne, romaničke ili gotičke. Tek se u novije vrijeme došlo do spoznaje da su ovi ostaci dijelovi jedne od niza ranobizantskih utvrda sustava iz Justijanove rekonkviste ovog dijela jadranske obale u prvoj polovini VI. stoljeća.
Središnja građevina unutar utvrde jest svakako crkva; jednobrodna sa lirokom polukružnom apsidom na istočnoj strani. Izvorni oblik crkve moguće je rekonstruirati tek u tlocrtu, jer su sjeverni i južni zid djelomično, a pročelje u cijelosti poručeni.
Analizirajući sve osobitosti opisanih ostataka i uzimajući u obzir njihov karakterističan smještaj, bez ikakve dvojbe možemo tvrditi da je ova rapska utvrda jedna u nizu veličanstvenog sustava fortifikacija za kontrolu granice Bizantskog carstva iz vremena ponovnog osvajanja istočne jadranske obale što ga je poduzeo Justijanov vojskovođa Belizar. Štoviše ova je naša utvrda jedan od najvećih kastrona koji je u sebi sadržavao obrambene, kontrolne i refugijske funkcije.
Samostan sv. Eufemije
U dnu najslikovitije rapske uvale Sv. Eufemije smjestio se istoimeni franjevački samostan. Ime uvale i samostana potječe od crkvice sv. Eufemije koja se prvi put spominje već u XIII. stoljeću te je zacijelo još ranokršćanske osnove, a podignuta je u čast ove kalcedonske mučenice iz III . stoljeća. Samostan je tipičan graditeljski sklop franjevačkih redovnika nenadmašeno uklopljen u prirodni okoliš koji ga nadopunjuje svojom graditeljskom vrsnoćom. Kultna osnova svakog samostana, pa tako i ovoga našeg jest njegova crkva. Zacijelo je tu u početku bila već spomenuta crkva Sv. Eufemije, jednostavna, jednobrodna građevina koja je više puta pregrađivana, no svakako je starija od XIII. stoljeća, kada se prvi put spominje. U znak posebnog štovanja sv. Bernardina Sijenskog, koji je u to vrijeme proglašen svecem, gradi se nova s njegovim imenom kao sastavni dio samostanskog sklopa. Crkva je jednobrodna redovnička građevina. Na glavnom oltaru u crkvenom svetištu nalazi se oslikani poliptih u drvenom izrezbarenom i pozlaćenom kasnogotičkom okviru. Polptih su godine 1458 naslikala braća Vivarini, najistaknutiji članovi venecijanske onodobne slikarske radionice. Uz južnu stranu svetišta danas se nalazi kapela sv. Križa. U toj se kapeli u drvenom oltaru, na istočnom zidu nalazi zaista impresivno drveno raspelo. Godine 1669., postavljen je novi stropni tabulat s 27 naslikanih prizora iz života sv. Frane i ostalih franjevačkih svetaca.